Rastanak

Šta reći danas?

Nakon četiri godine, kako tmurnog tako i veselog školovanja, stigosmo na cilj. Ona crno-bijela zastavica, koja je plesala na raskrižju mašte i stvarnosti,  danas je pripala onima koji su je zaslužili – maratoncima. Ti “maratonci“ danas smo svi mi. Mi koji smo četiri pune godine sa strpljenjem trčali preko trnja pa sve do zvijezda uz uspone i padove. Svi smo mi prolazna stvar, u jednu ruku,  kako profesori tako i učenici. Svi smo mi ovdje da sjedimo, tri, četiri, a neko i pet godina, u onim klupama koje, sada shvatamo, nemaju materijalnu vrijednost nego ipak onu duhovnu.

Naša priča započinje onog sunčanog juna 2017 godine. Taj dan je bio veliki korak za nas – kada smo otvorili ona teška, bijela vrata našeg novog školovanja. I, tako su krenula prva upoznavanja, prva druženja, prvi odlasci sa časova…

Nismo bili najbolji, niti najvrjedniji. Nismo! Ali, ipak smo učenici koji su svoju priču o srednjoškolskom životu započeli i završili baš u ovoj školi. Nismo bili tihi, niti uvijek hvalom nagrađivani. Sjedili smo na radijatorima, šetali po hodnicima a i istima su odjekivali naši glasovi, naše suze, naše nestrpljivosti.

Mnogi su zbog nas sijede dobili, ali mnogi su se našim “glupostima” iz duše nasmijali. Mnogo smo briga razredniku zadali, mnogo izostanaka napravili, previše testova odgodili i mnogo štete potajice pravili. Znao je razrednik mnogo da nas izgrdi i još više neopravdanih udijeli. S mukom smo učili elektroniku, kola, mjerenja. Molili smo Boga za pozitivnu iz matematike, naučili engleski, zajedno pisali šalabahtere, išli na popravne i maštali o budućnosti. Ispratili smo 3 generacije i divili im se što ranije završavaju školu. A onda smo preko noći maturanti postali. Mi smo oni maturanti koji Španiju nisu posjetili, ali smo od onih koji su zaboravili svađe, oprostili incidente, te se zbližili još više.

Evo danas ispisujemo posljednju stranicu naše knjige. Baš smo danas napravili opet veliki korak, prešli smo prag i zatvorili ona teška, bijela vrata našeg već sada „starog školovanja“. Prisjetit ćemo se svih onih malih odmora na kojima smo pjevali, svađali se, pripremali za prepisivanje. Ostavit ćemo sva ona dobra sjećanja na prve ljubavi iz srednje. Eh, svako se od nas bar jednom zarumenio pred nekom gimnazijalkom! Ašikovali smo na hodnicima. Trudili smo se da poslije škole krenemo s njima prema gradu, neku iznenadnu kaficu da popijemo. Toliko odbijenica smo dobili, a, Boga mi, i poljubaca.

Možda je nekima sada i drago što smo zatvorili ova vrata, i pitanje je da li ćemo ih, mi generacija 17/21, opet nekada otvoriti. Nakon nekog vremena, uz jutarnju kafu, prisjećat ćemo se naših anegdota iz srednje. Znajte, bit će nam žao što duže nije trajalo ovo naše zanimljivo četverogodišnje putovanje! Sjećanja će ostati a mi ćemo nastaviti.

U svoje ime i u ime naše prelijepe generacije, zahvaljujemo se profesorima što su nas obučavali i pripremali za viši nivo pod nazivom „Život“. Zahvaljujemo se profesorici Jonić što nas je naučila kako biti demokratski osviještena osoba, zahvaljujemo se profesoricama Brzika i Ribić koje su nam razvijale naše vijuge pomoću tehnike zvane MATEMATIKA. Hvala profesorici Halilović što nam je podarila sve čari bosanskog jezika i potrudila se da očuvamo taj patriotizam u nama. Zahvaljujemo se profesoru Habibu koji je uvijek bio tu da nas nasmije. Isto tako hvala i  razredniku Omeragiću  i profesoru Musi koji su tu bili uvijek uz nas i za nas. Hvala profesoru Rodiću koji nam je popuštao malo s ocjenama, te profesorici Bakić koja nam je svojom strogoćom ulijevala kako strah tako i odlično znanje iz engleskog. Jedno veliko HVALA direktorici škole, osoblju, te svim profesorima koji su nas trpjeli bar jedan čas u ove četiri godine. Imat ćemo lijepe uspomene na vas i na ovu našu staru „tvrđavu“.

Uvažena direktorice, pedagogice, dragi profesori, draga generacijo, iskreno se nadam da ćemo našu maturu,  koju nismo imali prilike slaviti, slaviti nakon 5,10,15 godina u istom sastavu sa istom ekipom i  na istom mjestu. A ti, naše „novo/staro školovanje“, odspavaj ljetni san, osunčaj svoje stare zidove, spremi se za nove pobjede i isprati još brojne generacije.

Drino Midhat, učenik IV2 razreda