« »

DAN ŠKOLE: Literarni rad na temu "Između straha i nade"

DAN ŠKOLE: Literarni rad na temu "Između straha i nade"

Povodom Dana škole objavljen je Konkurs za literarni rad na temu: „Između straha i nade“, a Aktiv profesora/ica bosanskog jezika za najbolji rad izabrao je rad učenice Melike Đambo.

IZMEĐU STRAHA I NADE

Prošlo je već mnogo vremena otkako pokušavam da zaspim. Teško je. San mi ne dolazi na oči. Svjesna sam da će sunce uskoro izaći  da nas obasja svojim zracima, ali i to mi je trenutno beskorisno. San ne dolazi.

Odjednom su se misli počele ispreplitati. Znam da nije umor u pitanju, ni neuzvraćena ljubav, ni nedovoljno naučena lekcija. Pokušavam da shvatim šta je to što me muči, šta se to dešava? Konkretan odgovor trenutno  ne mogu da nađem. Počinjem da razmišljam o svojim strahovima, o ljudskom nezadovoljstvu, o životu. Razmišljam o svojim željama, nadama. Propitujem sebe čega se ja zapravo plašim? Gubim se u mislima. Javlja se moj najveći neprijatelj. Strah. Toliko ima utjecaja na mene da se u pogubljenom stanju zapravo plašim svega. Razmišljam koja je svrha života kada ćemo jednog dana svi otići sa ovog svijeta. Da li je svima nama došao kraj? Da li je ta bolest, kako je već zovu koronom, presudna? Ako je kraj, šta treba da radim?

Da li ću ikada vidjeti svoje prijatelje iz škole, te da li ćemo se vratiti u svoje školske klupe, jer ovo već previše dugo traje? Ne umijem da izađem iz tog začaranog kruga, a silno bih željela. Pitanja se samo nižu a odgovori ne dolaze. Razmišljam da li i moji prijatelji imaju ista pitanja, ali ih ne izgovaraju glasno. Ustvari, možda svi moji bliski prijatelji ne razmišljaju o ovome, možda ih ne muče ista pitanja kao i mene. Da li je sa mnom sve u redu? Neprimjetno, jedna misao zamjenjuje drugu. Borba, koju vodim sama sa sobom, nikako da se smiri, da ohladi.

Svaki problem ima svoje rješenje a svaki korak vodi ka cilju. Na trenutak budem ljuta na sebe što dozvolih negativnim mislima da mi oduzmu veći dio noći. Konačno nakon tolike borbe, strah se povlači a nada izvire.

Ne treba sve gledati tako crno i misliti da je svemu došao kraj. Sigurna sam da svaki razuman čovjek ima neki cilj i nada se da će to ostvariti. Čemu se ja sada nadam? Adrenalin je toliko jako proradio da ni sama nisam bila svjesna čemu se ja sve nadam. Nadam se boljim stvarima ,boljem svemu. Nadam se nekim pozitivnim  vijestima o kraju epidemije, o konačnom završetku teške online škole. Jednostavno nadam se da će sve biti kao prije, odlazak u školu, druženje sa prijateljima, ispijanje kahvi. Fali mi to. Fale mi sva dešavanja iz škole. Bez obzira što imamo online školu i što se svi zalažemo i trudimo jednostavno nije to to. U školi se javlja posebna toplina, mada je tada bila sasvim neprimjetna. Sada te topline nema.

Misli mi se stalno prepliću i u svoj toj zbrci uspijevam da pronađem odgovore. Ti odgovori kao da se  sada nalaze na dlanu. Svi se mi moramo boriti s ličnim strahovima, moramo ih razumjeti i uvidjeti da su oni posljedica ružnih misli  i predstava, koje nas opsjedaju i otimaju se kontroli svijesti. Da bismo nadvladali strah, trebamo ukloniti i pobijediti dramatizaciju. Ne treba od muhe praviti slona niti svaku poteškoću i problem smatrati katastrofom. Nada je ta koja nas pokreće.

Prvi sunčevi zraci  polahko se uvlače u moju sobu. Svanulo je.

Ustajem poletna i razdragana. Ne pamtim da sam ovako odmorna ulazila u novi dan ni nakon prospavane cijele noći. Ta jedna neprospavana noć vrijedjela je više od mnogih sati sna. Noć koja mi je sasvim neočekivano usmjerila misli u novom pravcu, ka novom putu. Čovjek  je možda „malen“ i nemoćan, ali njegova nada i vjera ga čine većim i od samog kosmosa.

Autor:
Melika Đambo


nazad na vrh